Antologije jedne Zečice

Garant ste u posljednje vrijeme bili u prisutstvu dvije jedva punoljetne djeve kako se ljube.
Ne, ovo nije erotska pričica, niti je to bilo u privatnosti vaše sobe, ja pričam o trenutcima koje provodite vani zabavljajući se na raznorazne načine kao što mladost i treba da radi, provodite ljetne dane ili mukom dočekane vikende sa ekipicom, kadli tamo negdje u mračnom kutu kafića ili parkića u kojem sjedite i ločete, neke dvije nježne siluete isprepleću se u ljubavnom zagrljajčiću i nevino izmjenjuju slinu.



Davno nekad, cure, ne sve, su se ljubile u znak krunjenja prijateljstva. Najbliži tjelesni stupanj dvije cure je brijanje. Mislim, govorim o mlađim curama. Povjeravate se, pričate, izlazite, zajedno se upucavate tipovima i na kraju, kao vrhunac bliskosti među vama, ljubite se. :) I to je bila rijetkost za vidjet negdje vani gdje izlazite, a i kad biste to vidjeli, pamtili bi još podulje vrijeme. Da, to su bili ti dani... :p

A sad, u moderno vrijeme :p javlja se izobličeni pojam lipstick lezbi - teen lipstick lezbe.



Da vas podučim: lipstick lezbijke su čisto televizijski ili filmski pojam gdje se dvije izrazito ženstvene cure ljube. (Definicija butch and femme lezbijki spada pak u neku drugu tematiku.) Dakle recimo, Angelina Jolie & Carmen Electra dijele poljupce. Kuiš ti mene


Teen lipstick lezbijke su pak one mlade zbunjene djeve pune hormona, negdje tamo pred kraj puberteta kad se nedugo prakticira seks, a hormoni se i dalje javljaju, no ipak nisu spremne za veze, pa si nađu curu za svakodnevno brijanje i so-called vezu da ne bi ispadale drolje. Hmhm.


T.A.T.U. /// Kad su točno teen lipstick lezbe ušle u modu??

Svatko ima svoje sklonosti, bile one prosječne, bizarne ili zakonom zabranjene; i svatko ih izvodi u privatnosti svog doma. Što se događa iza zatvorenih vrata, ostaje iza zatvorenih vrata.



No teen lipstick lezbijke pak stavljaju to sve na otvoreno. Kad su okružene društvom ljubakaju se, drže za ručice, šapuću jedna drugoj na uhu i smijulje se... mislite da su zabavne ikome? Ili pak seksi?
Ne,nadasve su dosadne,i naporne. Masu tipova sa kojima popričaš o curetcima koji se ljubakaju na javnim mjestima će reć da su dosadne, da su glupe, da su prevelik var (u negativnom smislu) i da ljubljenje nije ono što ih pali.
Eto koliko je to došlo daleko... prije par godina, vidit dvi cure skupa je bilo uživljenje. Sad je to dosada.


A muškarci koji se ljube na otvorenom? Ni za vidit, ni za čut. Možda takva moda kasni malo... S obzirom da se sad tipovi pale jedino na gole lipstick lezbijke, ne one koje se samo ljubakaju, možda je vrijeme da se pokrene novi trend dva tipa zajedno po parkićima? ...heh,pa da i mi cure uživamo u onome što su muškarci mogli ne tako davno...


TOMMY LEE JONES & DAVE NAVARRO

Evo mene natrag nakon poduljeg vremena, što me nije bilo zbog obaveza, što zbog nedostatka inspiracije, ali sad me evo sa jednom tematikom koja je poznata (i draga) svima!

Masturbacija - svi znamo što je to, narodno poznato pod različitim nazivima, moj osobni favorit je Pamela Handerson (naravno, aludiramo odmah na muški spolni organ te mi ovo donekle služi kao podsjetnik za gađenje pretjerane zastupljenosti golih žena te nedovoljno golih muškaraca), a šta se tiče ženske masturbacije favorit je ''glađenje vjeverice'' - vjerojatno zato što je to ujedno i jedini naziv za žensku masturbaciju.

Prvo i osnovno. Zašto su ženski nazivi za masturbaciju tako zapostavljeni? Sad se otprilike javlja feministica u meni dok razmišljam zašto na svakom beach reportu sa Zrća ili Bola gledam slike ženskih guza u tangama ili pak prsatih cura (ne tako facijalno lijepih, no - koga brige kad možeš zaronit u takve sise, eee) kako se razbacuju po šanku s tekilom u ruci. Razlog zašto muška ogoljena tijela su toliko zapostavljena u porno industriji je zato što muškarci češće drkaju. Ne češće, nego stalno. Eto.

Žene mogu dulje bez masturbacije dok se muškarci ponašaju kao primati dva dana bez poštene drkice.
Muškarci MORAJU drkati. To je najjednostavniji odgovor. Inače se ponašaju kao majmuni bez glave. Što je u biti problem koji se poteže od kraja 20. st., a to je činjenica da se porno industrija toliko raširila da muškarci drkaju otkad su dječaci, dakle sa 10ak godina, još kad ni ne znaju za ikakve pojmove, javlja se taj instikt, a TV, Internet, časopisi su nepresušno vrelo sisa i guzica i još dok ni nemaju razvijenu spermu, ruka je već dolje i momak zgotovi za par minuta. Problem je također što drkica nije bila obavezna stvar prije koji 100, 200, 500 godina, dapače, muškarci su sami sebi stavljali sprave oko svog drugog ja da kad god im dođe poluerekcija, da se odmah spusti dolje.





I svim ženama na ovom svijetu smeta što njihov momak kraj njih drka i što je to tolika goruća želja i umiruća potreba da se posudi film u videoteci ili skine sa Interneta, jer žena se osjeća nedovoljno. Čak i one žene koje izgledaju kao ultra seks bombe se suočavaju sa tim problemima. Muškarci MORAJU drkati.





Također, porno industrija u velikom, velikom broju zanemaruje žene. Pošto je masturbacija već općeprihvaćena kao normalna, pozitivna stvar, kao nešto zdravo, naravsky, bez pretjerivanja, zašto onda se zastupaju samo muškarci? Činjenica je da kad otvorite neki porno site ili skinete neki film, žena je objekt potlačivanja i žena je ta koja se jebe, a ne obratno.
Žene također vole masturbaciju, ali kako ćeš masturbirati na bukkake ili snowball? Žene su prepotlačene i prejadne u takvim filmovima, a ono što je još čudnije je da se muškarci pale na to. Zar nije odvratno leći sa muškarcem kojem ne smeta da se žensku u pornićima tretira kao kurvu, kao meso? Zar nije sama pomisao da muškarcu kojeg ti voliš to ne smeta?
I zar sama pomisao da ti isto tako njemu ne možeš uzvratiti udarac i gledat muškarce potlačene te ne natjera da popizdiš? Naravno da postoje sn'm filmovi gdje su žene glavne. No to ide toliko u ekstreme da više služi mazohističkim muškarcima kao materijal nego ženama koje su feministice.
Pa nije čudo da žene postaju lezbijke. Tko će više izdržati sa takvim tipovima...

~

No, umjesto da se frustrirate, drage cure, u vezi toga što se u ponediljak poševite pet puta, a u sridu ujutro on baci drkicu, shvatite to kao nešto tužno. Kao što se sažalite nad napuštenim psićem ili djeci koja umire u ratu, tako se sažalite i nad malim kurčićem koji ne može ništa drugo osim natezat, natezat, natezat ... unedogled. Nema to veze sa vama. Ima veze sa tim da je to potreba koja se ne može ugušiti - to je slabost.

I zato smo mi žene jače od vas muškaraca. Zato što možemo se i mi hrvati, dizati teške stvari, voziti avione, voditi tvrtke, možemo raditi sve što i vi, samo što --> mi rađamo - dok vi drkate.
I dok vi prosipate wannabe dječicu, mi to ne moramo raditi. U tome je superiornost današnje žene. Ona NE MORA masturbirati. Ona masturbira ako želi. Da se opusti. Da se zabavi. Može tri godine bez masturbacije bez da bude ljuta, frustrirana, živčana... Muškarac masturbira JER MORA. Ako ne masturbira, ponaša se kao pas. Želi ''zapišat svako stablo'' i samo trči okolo i slini.

Zato umjesto da budete ljubomorne na Jennu i ostale, gledajte na to kao da su jadni. I uvedite novi režim. Bič u ruku, i ima da ti govori najljepše riječi svijeta. Jer ako će uz tebe toliko drkat, ima da ti onda toliko pokazuje poštovanje.

~before you go taking a walk in my world,
you better take a look at the real world,
cause this ain't no Mr. Rogers Neighborhood
can you say "feel like shit?"
yeah, maybe sometimes I do feel like shit,
I ain't happy about it, but I'd rather feel like shit
than be full of shit!~


Jedno od onih pitanja koje si, u posljednje vrijeme sve češće znam postaviti, je kuda vodi svijet danas?
Samo čitajući naslove u novinama, pa i neke druge medije, pomislim gdje je nestala ta tanka granica koja dijeli čovjeka od životinje:

-Mrtvo novorođenče držala u ledari tri mjeseca
-horse facial
-Silovatelj osuđen na dvije godine zatvora

Itd.,itd.,da ne nabrajam sad kilometre.

Sjediš,i u jednom trenutku shvatiš da te okružuju sadisti.
Hirovitost je mana moćnika, a moćni ovih dana su političari. Glas mlađe generacije, npr. 15-20, koji imaju sasvim normalna, moralna razmišljanja (okay, malo više od polovice ima moralna razmišljanja) su aktivisti i angažirani u svojim stavovima i sprječavanjima različitih ljudskih gluposti, a ipak nas se nikad ne čuje.
Stoga i ovaj naslov.
Kako ideš dalje kroz život, shvatiš da si bespomoćan.
Bespomoćan pred roditeljima; ne daju ti nešto.
Bespomoćan pred profesorima; ne smiš ih poslat u jednu lijepu stvar.
Bespomoćan pred državom; koja nam je pak dala iluziju demokracije koja se sastoji od lajanja na drvo.


Mi doslovce lajemo na drvo.
Toliko stvari nam se ne sviđa,sve te stvari ćemo reći i netko će saslušati,ali onda će nas zaboraviti,zaboraviti što mladi žele i što nacija općenito želi, a zašto?
Zato što kad tad u pitanje dođe moć. Moć često zamijeni i ego, kao i materijalizam, pa neki predsjednik tvrtke počne poistovjećivati sebe sa svojom tvrtkom, ili pak svog pišu sa svojom tvrtkom. Ne ulazim u diskusiju koliko je taj pišo, ali ostaje činjenica da je pišo ti, a ti si ego, a ego je tvrtka. I tvrtka je pišo.
Moć također dolazi u krive ruke, i pošto je 'život takav, čupav i dlakav', i često nam se ne sviđa tko je po hijerarhiji i autoritetu iznad nas, ali stisnemo zube i trpimo jer moćnik (često hiroviti) uvijek taj čija je riječ zadnja, taj koji će nam lako napakostiti.
No tad u igru ulazi licemjerstvo, jer te iste stvari koje se rade nama, mi radimo slabijima, najčešće podsvjesno, čisto zato šta nijedan čovjek nije rođen da bude potlačen niti podređen nekome. No sadisti su nerijetki, naći ćete ih među profesorima, državnicima, prijateljima, bilokome. To je sve jedan veliki debeli EGO.
Čovjek poželi otići na otok. Igrati se 'Žala' malo. Sam se prehranjivat i bit vlastiti gospodar. A ne da te netko proziva i mentalno muči.
Sadisti su svugdje i zabavlja ih nasilje i otud snimke poput 'horse facial' ili onog dudea kojem kidaju glavu ili nešto treće... a sve to potječe od EGA. Stoga hranite malo svoj duhovni život ;)
A ako ne to, nemojte bit toliki licemjeri ;)

~
and if I offended you; oh, I'm sorry
but maybe you need to be offended
but here's my apology and one more thing...
fuck you!
cause you can't bring me down
~

ako ima neka stvar koja me više živcira od ičega je kad dvije potpuno iste osobe gledaju na drugačiji način.

zna bit zajeb ako se nađeš negdje,i netko hvali nekog s istim osobinama kao ti,ali tebi nikad u životu nisu rekli da si ovakav ili onakav.
i onda čovjek pomisli; wtf? zašto nisam priznat/a?

nemojte nikad tražit da budete priznati od majmuna otvorenih usta koji misle mozgom društva.
nikad vam ne može bit stalo do osobe koju znate premalo da vam bude prijatelj, ali dovoljno dugo da znate kakav je tip osobe i je li kul hejngat se s njim/njom.




ono o čemu se u biti često govori u kocki mozga mrs.marle su međuljudski odnosi,osnovna pristojnost i pretjerana osjećanost.možda u nekim sferama lajava usta su dobra,no na kraju krajeva,uvijek ispadne loše.
i sami ste svakodnevno okruženi wanna-be-svecima koji glume tako divne krasne osobe, a u biti su tako ''divlji'' i ''razuzdani'' --> zapravo vrebaju prilike kad će napastvovati nedužne autoritete glupastim pričama o svom jednako glupom životu.no to oni naravno ne misle.
našla sam se danas u situaciji da je par osoba toliko pilalo neke ljude iznad sebe u nekom hijerarhijskom smislu. ispalila sam na živce,pogotovo kad sam kasnije vidjela da drže otvorena usta (i ne,to nije bilo dok su ispijali kavu ili pušili).

TEOREM OTVORENIH USTA MRS. MARLE I ALEXIELA: ljudi koji drže otvorena usta, a pritom ne izlazi ništa iz dotičnih usta (ili pak ulazi ) su glupi, jer vape za kisikom kojeg nema dovoljno u njihovom mozgu. naravno, znate da mozgu treba kisika,a ljudi koji nemaju dovoljno kisika sporo misle,a kad sporo misle, glupi su.

Štefica je opet žugala da je sama za Valentinovo. Sjedile smo za stolom na Rivi i ona je nosila svoje velike sunčane naočale u stilu 60tih za kojima sam ja toliko žudjela, te je izgledala pomalo kao Jackie Kennedy/Oasis u modernijem izdanju. Uzdahnula sam na njenu primjedbu i podigla obrvu, na što je ona uzvratila također podignutom obrvom ispod šalice čokolade.
-Šta me gledaš?-upitala je bezobrazno.
-Daj, Štefice, glupa si, jebote.
Na to se brzo ispravih:
-Neš ti Valentinova. Đizs.
-Pa nije ni to lako, znaš. Kad te pitaju s kim si, a ti kažeš s nikim.
-Stjasna stvaj, stvajno stjasna stvaj. - rugala sam se ja.

Štefica je na prvi pogled izgledala kao neka snažna cura. Bila je prototip današnjih cura sa MTV-a, Fashion Chanela i kokica iz spotova Maroon 5 i Justina Timberlakea. Mršava, visoka, crnokosa, visokih jagodica i duguljastog lica, malih grudiju i malih guzica te dobro izgrađenih trbušnih mišića. Bila je baš, ono, savršena.
I naravno da su tipovi slinili za njom jer se i oblačila kao da je sišla upravo sa snimanja nekog pop spota, i bila je tako nerealna. A i bila je i pametna, iako ne baš psihički preduboka, šta je u biti bilo odlično za sve one šminkere koji su padali po podu za njom.
Štefica je bila cura koja je vjerovala svima da su dobri, dragi, lijepi i pametni kao u Pokemon svijetu, nigdje nema zla, a tamo gdje ga ima, zlo je glupo i lako savladivo. E, da bar.
Stoga je Štefica redovito bila iskorištavana, unatoč svoj svojoj ljepoti i dobroti, jer tamo gdje ljudi vide dobrotu, polariziraju se na drugu stranu. Ne bih rekla da je bila radodajka, da mi prostite. Mislim, tko bi je malo bolje poznavao, znao bi da u biti želi samo malo prave ljubavi, ne nekog usputnog jebača ili fuck-buddyja.

S druge strane stola, sjedila sam ja. Valentinovo mi je strašno dizalo živce. Toliko su trgovci pretjerali sa tim sranjem da su došli do granice gdje mama kupuje kćeri dar za Valentinovo. Ja, šta sam zauzeta, ne volim Valentinovo. Da, postoji sveti Valentin(o) koji je zaštitnik ljubavnika, znam, i tad je dan kad se slave zaljubljeni, znam, ali neke stvari su stvarno pretjerane.
Živimo u konzumerskom društvu u kojem za svaki mjesec u godini ima nešto šta se mora slavit da se potakne potrošnja i zarada, a drugi mjesec je najzajebaniji. Stoga amo slavit Valentinovo.
Okay, priznajem, kad bih bila sama za Valentinovo, ipak bih htjela bit s nekim. Nekako me podsjećalo na to da sam solo. A sad me podsjeća na to da mrzim kupovati dar jer MORAM.

No, Šteficu moji argumenti o konzumerizmu, marketingu i nedovoljnoj potrošnji u veljači nisu uspjeli uvjeriti da Valentinovo nije tako strašna stvar.
-Jel plačeš kad si sama za Božić?
-Ne.
-E pa onda?
-Pa?
-A ti si kao kršćanka?
-Da.
-E? Zašto onda ne plačeš što nemaš s kim slaviti rođenje Isusa?
-...
-Još jedan izmišljeni blagdan! Daj mi dokument u kojem piše da se rodio 25. 12. i ja ću priznati svoju grešku.
-...
-E pa onda?
-Lako tebi! Ti nisi solo.
-Ja ne kupujem dar.
-Ni ja.
-E pa onda???

Štefica me izludila.


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


Kući su me dočekali moji roditelji. Oni su se dogovarali šta će si kupiti za Valentinovo.
Ne, neće dobit neke seksi ili slatke poklone. Ona će dobiti Play Station 2, on će dobiti tri nove košulje. Lijepo dogovoreno, potpisano i oboje su zadovoljni.
Nazvala sam Šteficu i rekla joj to.
Rekla sam joj da sam se čak i ja dogovorila šta ću kupiti. Ja ću dobit sunčane naočale, on zvučnike.
Svejedno sam nizala argumente uzalud.

Valentinovo ne postoji, na kraju sam joj rekla.
Još se naljutila na mene zbog bogohulja. Sveti Valentin(o) je ipak bio SVET.
Rekla sam joj da se napokon sjetila da je bitan svetac, a ne dan.
Svejedno je nisam uvjerila.
Svašta.

Sjedile smo u nekom zabačenom kafiću u sporednoj ulici sumnjivog morala, za stolom u kutu, i ja sam sjedila na stolici u kutu. Oko nas su bili muškarci i žene u crno i puštala se nasilna muzika koja se njoj sviđala. A mogu priznati, i meni. Vani je kiša povremeno sipila, ja nisam imala kišobran.
Kafić je bio zadimljen i na trenutak sam zastala i ignorirala priču žena za stolom gledajući dim kako pleše prema stropu te slušajući žamor ljudi i raspoznavajući određene glasove u toj kakofoniji te različite replike i upitne rečenice.
Ona se smijala glasno i veselo desno od mene nekim neprirodnim visokim tonovima. To me vratilo u stvarnost.

Dok sam gledala njenu aristokratsko bijelu ljevicu kako prinosi cigaretu ustima i povlači dim, razmišljala sam o njoj kao osobi i o svemu što se događalo. Njene smeđe oči su vrludale nervozno od žene do žene za stolom, da bi ih na kraju svrgnula na stol prema svom piću i otpila gutljaj.
A onda se okrenula k meni.

U njenim očima u tom trenutku je bio neki opijeni sjaj koji se smijao meni zajedno s mojim malim ludostima i usta su joj ispuštala zvukove oblikovane u slova, oblikovane u riječi, te povremeno visoke tonove koje sam kroz maglu registrirala kao smijeh.
Ne mogu se više sjetiti ni o čemu je razgovor bio, u tom trenutku sva osjetila bijahu otupljena kao da su me istukli, sve je bilo nekako čudno i natprirodno, i iako mi se spavalo, znala sam da trebam otvoriti oči i koncentrirati se na svijet oko sebe te, na kraju, fokusirati ih na njene te postaviti joj pitanje.
Zastala sam na trenutak osluškujući njeno srce ispod tih malih grudiju, da vidim da li bi mi moglo nešto šapnuti, odati mi neku informaciju, da znam da je pitam ili ne.
No svi su vikali i srce kao da je vikalo sa njima, nisam mogla čuti što srce govori i što srce želi. Nisam mogla razaznati da li mi šalje podsvjesno da riskiram ili ne. I njeno srce je govorilo, ali govorilo je od mene. Govorilo je onoj drugoj strani, daleko od mog kuta.
I, tako sjedeći u svom kutu, gledajući joj kosu kako šeta po ramenima dok je vikala u drugom smjeru, odlučila sam radije vratiti pozornost na sebe nego ulijetati u nove mase.

I pitala sam je.


Gdje je nestao onaj balon?

~~~~>

Pitala sam se gdje je nestao onaj naš balon kojeg smo zajednički napuhale? Znate ono kad je u početku guma tvrda i puknu ti pluća dok ga ne napušeš. . . A onda kad ga par puta zaredom napušeš, možeš onda sasvim slobodno napuhati veliki, lijepi balon promjera barem 25 cm?
E pa o tom balonu pričam. Gdje je nestao kad ga je pukla? Sve tu djelići balona vise po sobi, po lusteru, po podu, na krevetu i ispod njega. . .
Ma ne.
Ne želim sačuvati balon.
Jednom puknuti balon se ne može nikad opet napuhati.
Ali htjela bih ga barem spremiti u kutiju.
Tek tako da ju se povremeno sjetim i uzdahnem i promislim gdje bi mogla biti sad.
Tek tako da ju se povremeno sjetim, nje i njene aristokratsko bijele ljevice kako povlači dim cigarete u prepunom kafiću i viče drugima i drugi njoj.
Mislim da će figura djevojčice koje je ispustila sve nade iz ruku i ostavila snove zauvijek biti urezana u koru moga mozga, kao i balon kojeg smo isprva zajedno držale, dugo, dugo vremena prije nego što joj je dosadilo držati ruku u zraku te ga je odlučila puknuti.

ovu priču je napisao jedan moj dragi prijatelj, poslao mi je mejlom i evo sad se našla u sferama Interneta... meni se sviđa, možda par detalja fali na nekim mjestima, ali u suštini je dobra pričica, napisana čisto iz dosade i temeljena na jednoj već prijašnjoj priči.



~~~><~~~

Bolest me okovala u lancima i moram stajati doma dok su svi vani.
Oh, oh, osjećam kako mi mladost curi niz ruke dok kasljem tako užasno i bolno da to osjećam u križima…..
Zar nije ovaj svijet nepravedan? Oh, oh, Bože, molim te, pomozi mi da savladam ove muke!
Ali samo nek' bude od tvoje volje, ako oces MOGU JA JOS 1000 DANA STAJAT DOMA (upozoravam čitatelje na sarkazam, op. a.)!
Oh, da mi je vidjeti lice moje lijepe Simone, da mi je vidjeti njene usne crvene kao krv, lice bijelo kao snijeg, očiju zelene boje… hmmm, kako mi nedostaje moja Simone.
Bože moj, znam da sam postao patetičan, ali ostalo mi je jedino moje ogledalo.
Da u njemu vidim ljepotu koju ni u Simone prelijepoj ne vidim. Vidim oči andela, kosu dugu, i gracioznu…
Polako se zatvaram s mojim prijateljem ogledalom… gledam lice anđela i znam da ne pripada meni……
Ogledalo, ogledalce, reci mi tko je najljepši na svijetu?, a ono odgovara ''Ti si…'' - i dalje mi je dosadno.
Ali tada zvono zazvoni na vrata moja, i ja čujem zvono, pomislim, tko bi mogao biti u ovo doba? Možda anđeo? Možda smrt dolazi po mene?
Kad ono na vratima anđeo, prelijep, obavijen svilom, nebeski napravljenom…
Andeo zbori: -Oh, ti anđele prelijepi, nisam dostojna da uniđem pod krov tvoj, nego samo reci riječi i pripast će ti duša moja!
U meni se probudi pozuda: vidjeh anđela tako lijepog, gracioznog, elegantnog…
Želim je, ali ipak, i dalje me strah u požudu unići jer se sjetih moje drage Simone koju volim srcem svim.
Anđeo zbori: Moj prekrasni anđele, poslana sam da te zabavim na jednu večer samo, jer si me ti dostojan, molim te, uzmi me u svoje ruke…

I tada ja htjedoh reći joj da moje srce pripada prelijepoj Simoni, kada osjetim njene usne na usnama mojim. To je bio poljubac kao eliksir mladosti, osjetih se ponovo cijelim, kako dugo nisam bio.

Inače, moje ime je Neji… ali imam problem. U meni živi duh Kirri… to je duh jednog anđela koji je kažnjen da bude unutar onoga što nikad nije uspio biti, prekrasnog i savršenog anđela mene…
Ja sam anđeo, ali Kirri je potpuna suprotnost meni; on je demon kojemu je erotičnost, divljanje, opijanje život… a meni nije - ja to mrzim…!

I Kirri u tom trenutku zavlada mnome, nađem se u crnom prostoru, osjećam moje tijelo, ali nikako ne mogu upravljat njime, i vidim što se događa… ali ne kontroliram…

Tada je divljački poljubim, uguram joj jezik strastveno i migoljim po toploj unutrašnjosti, a ona leži na krevetu, prepustila mi se, i …

--> Sijeda Lady je rodila i osamnaesto dijete u noći s ponedjeljka na utorak. Njen muž je bio sretan i zadovoljan sa potomcima koje mu je pružila. Lady je bila sretna i zadovoljna jer je usrećila muža i dobila djecu koju je tako dugo i silno htjela.

--> Plava kovrčava djeva je trčala ulicama sivog i jednoličnog megalomanskog grada vičući svima znakove upozorenja. ''Gledajte u nebo! Gledajte u nebo!'' Trudila se pokazati ljudima koji mare samo za sebe i svoje živote da gledaju oko sebe, da pogledaju stvari koje imaju, a uništavaju. Da pogledaju plavo nebo i jedini oblak na njemu, koji je tračak nade za bolesnike koji šetaju jednolično i rutinski žive.

--> Crna Dama je sjela u lađu svog princa i robovi su pokrenuli vesla. Veliki i mišićavi, znojni robovi. Dama je gledala princa pogledom nevinog djeteta koje će ga proždrijeti čim se zavuku pod pokrivače. Šutjeli su, gledajući se gladno, i Dama je raspustila crnu kosu da padne joj niz leđa.





---> Sijeda Lady je rodila i osamnaesto dijete u noći s subote na nedjelju. Njen muž je bio sretan i zadovoljan sa potomcima koje mu je pružila. Lady je bila sretna i zadovoljna jer je usrećila muža i dobila djecu koju je tako dugo i silno htjela.

---> Plava kovrčava djeva je sjedila na rubu kolnika gledajući u nebo koje se jedva vidjelo od dvjestokatnih nebodera i štita smoga oko njih. Sjedila je i plakala iz svojih plavih očiju, koje su bile oličenje svega što bi svijet trebao biti. I što je bio. Zatim je gledala oko sebe. Svi su koračali jednako, nitko nije čuo rakete upozorenja koje je ispalila iz svog grla. Rastužila se što nema nikog da gleda sa njom savršenstvo koje se kovitlalo po plavom krovu iznad njihovih glava. A onda su joj ususret došle dvije spodobe u bijelom.

---> Princ je zaspao držeći pod lijevom rukom Damu, a s desne strane mu bijaše bodež s drškom u obliku škorpiona. Dama se promeškoljila i probudila, i, prebacivši nogu preko princa, gledala kroz prozorčić kroz kojeg su se vidjele plave planine koje joj je princ obećao, plavo more koje joj je princ obećao, plavo nebo koje joj je princ obećao, bijelo zlato i srebro, bisere i safire, zlatne novčiće, žezla i krune te na kraju i titulu koju je držala trenutačno jedna druga dama. Njegova službena dama. Bijes se uskovitlao u Dami -






----> Sijeda Lady nije rodila nikad u životu. Sjedivši u krevetu u svojoj srebrno bijeloj pidžami, gledala je snuždenog muža kraj nje. Evo gdje su sad kad je kraj. U dvorcu na otoku usred Ničega, odbijaju se gledati, sa svakom zadržanom suzom u oku javi se bora, sa svakim zadržanim deranjem javi se friž na srcu, sa svakim trudom da se prikaže slika savršenog para, javi se mrlja na imenu njihovom, jer nemaju djece. Sijeda Lady sjedi. U želucu se javlja neka vatra, vatra koja ruši barikade na putu do glasnica, vatra se širi i Lady se crveni, odjednom - Lady vrišti svom svojom snagom, pucaju stakla, pucaju vaze, pucaju ogledala, puca film njenom mužu, i evo dižu se na noge, viču, ruše stvari, tuku se, mrze se, mrze svoje živote i sami sebe jer su postali ono što nisu htjeli, jurcaju po dvorcu jedno za drugim i bacaju sve što im naiđe na put, i oboje su puni rana od stakla što je palo po njima,
i napokon Lady uzima sablju i s leđa je, kao prava kukavica, zabode svom mužu kroz srce.

----> Plava kovrčava djeva se ponadala da vidi anđele. Dvije spodobe u bijelom... vidi anđele! Anđeli je uhvate za ruku i šetaju se kroz grad. Svo troje gledaju u nebo i anđeli potvrđuju svaku riječ koju ona kaže. Vjeruje da će je sad odvesti na neko ljepše mjesto. Negdje gdje se barem par sati dnevno gleda u nebo, a zatim se igra Twister i pjevaju karaoke, negdje gdje se svatko originalan na svoj način i svatko ima svoje Ja. I eto dolaze do neke kuće, bijele kuće sa visokom ogradom; ''A ova ograda služi da nam ne bi upali jednolični ljudi, jel da?'', upita anđele i oni odgovore potvrdno. U dvorištu i po kući trčkaraju ljudi i igraju se, pjevaju, vrište, valjda od sreće, i sretni su, sretni kao što je i ona sretna, sretni bez razloga, sretni tek tako što su se opet digli i dišu i opet mogu gledati plavo nebo i ne tražiti ništa od onog tipa što živi gore, nego samo rade limunade od limuna koje im je dao, i žive onako kako dolazi dan po dan.


----> Damu su našli kako jede princa. Već je bila večer i par je propustio ručak, pa su se prinčeve sluge zabrinule te se spustile u odaje. Gola Dama je sjedila pokrivena sa kosom, podvijenih nogu ispod sebe, i hranila se princom, ili barem onime što je ostalo od njega. Rasporila je princa njegovim bodežom kojeg je držao kraj sebe za slučaj da ih netko napadne. Die by the sword. Sluge su rumbale vrata nakon što nitko nije otvarao dok su kucali, Dama im je uputila pogled djeteta kojeg su uhvatili dok jede slatkiše, musava usta je napućila i stisla u dlanovima organ kojeg je jela. Sluge su stajale nepomično i šokirano, skamenjeni nad svim.

----->>> I stave je u bijeli dvorac da rađa svaku večer po osamnaest djece i živi sretno, u zabludi...
----->>> I stave je u sobicu, bijelu puflastu sobicu, sa prozorčićem kroz kojeg se vidi nebo, plavo nebo koje gleda i sretna je... Sretna je jer je sa ljudima koji su sretni i rade što žele... Sretna je jer gleda to lijepo plavo nebo i onaj oblak savršenstva koji je isto voli!
----->>> I stave je u bijelu palaču po kojoj se šepurila, i u svom svijetu je bila princeza mora, neba i planina, ukrašena sa bijelim zlatom i srebrom i biserima i safirima, sa žezlom u desnici i krunom na glavi, sa titulom princeze.




I SAD IH UČINIMO ZDRAVIMA. DA, MOŽDA ĆE BITI PRIHVATILJIVI PO STANDARDIMA PSIHIJATRA KOJI ĆEŠ IH IZLIJEČITI, BIT ĆE PRIHVATLJIVE DA ŠETAJU PO ULICAMA GRADOVA SLOBODNO, A NE U BIJELIM SOBAMA, ALI ZATO NEĆE NIKAD VIŠE BITI SRETNI. NAJSRETNIJI LJUDI NA SVIJETU SU LUĐACI, JER MAŠTA IM JE NEPREGLEDNA - NEDOPUŠTENA, ALI NEPREGLEDNA. ŽIVE U BIJELIM SOBAMA UNUTAR VLASTITIH UMOVA.

NASUKALE SU SE NA OBALAMA VLASTITIH NADA, SAD IH PUSTIMO DA ŽIVE NA TOM PUSTOM OTOKU JER SU TAKO SRETNE.

Imam teoriju u koju čvrsto virujem, a to je da ''Volim te'' se nikad ne može reći previše puta. Odgojena sam u takvoj familiji, i eto, stalno ljudima do kojih mi je stalo govorim ''Volim te''. Ka šta je nekima ''Jebote'' = ''Dobro jutro''. ;-) Okay, ovo zadnje je malo preslatkasto.

Uglavnom.

Pomislite na osobu do koje vam je najviše stalo. Mama? Tata? Momak/cura? Netko od prijatelja?
---

Sad se pitajte koliko puta ste mu/joj rekli da ga/je volite. Mislite da se to podrazumijeva? A onda promislite kakva djela činite da bi ste im to dokazali?

Obično biva da su naši najbliži oni na kojima se redovito švogajemo, tj. istresemo sve svoje dnevne/tjedne/mjesečne/pms-ovske frustracije. Izdereš se na onog kojeg najviše voliš - jer upravo ta osoba će ti najbrže oprostiti jer te toliko kuži u dušu da će shvatiti o čemu je riječ.

Obično biva, u današnjem svijetu, da izrazi pažnje variraju od čovjeka do čovjeka, te da je poziv na kavu nekome znak pažnje, a drugome bedž ili prišivak znak pažnje. Ako znate osobu koju volite, onda znate i što voli da mu se poklanja? A ako znate što voli da mu se poklanja, zašto onda plaćate kave, a ne bedževe? ///Pritom, naravski, ne mislim na bisere, mlažnjake, motore i vile, nego na onu siću za kojom mi siromasi žudimo///


Vi mislite da se podrazumijeva ono ''Volim te''?
Podrazumijeva se tek kad to kažeš bar jednom dnevno.
Bar ja tako mislim.

--------------------------------------------------------

A da li nas smrt zbližava? Jel postoji način da smrt pomiri neke dvije osobe ili da netko oprosti nešto zločesto onome koji umire?

Kako to kaže Edward Norton Jr. u Klubu Boraca: ''Kad ljudi misle da umireš, onda te slušaju, i ne čekaju svoj red da govore.''

Kad umireš, ljudi ti sve oproste, jer imaš još par mjeseci, godina života...
A šta ti oproste? Oproste ti za glupost. Kao kad se dva prijatelja posvađaju jer je jedan udario mačku koju je ovaj mazio. (<)

A ako ne opraštaju za glupost, nego za veliku stvar, zar se to nije moglo dogoditi ranije?

---
I da li ste pomislili, kad vam je netko umro, da li ste pomislili: Jesam li mu dovoljno puta rekla da ga volim? Je li on znao koliko mi je znalo biti zabavno sa njim? Jesam li bila dovoljno ljubazna? Jesam li se ispričala kad bih se derala bez razloga? Jesu li ostale koje nerazriješene razmirice? Je li znao da su mi njegovi savjeti pomogli podosta u teškim trenutcima života? Jesam li mu dovoljno puta rekla sve to? Jesam li mu IKAD rekla sve to?


Mislin da je glupost svađati se oko nebitnih stvari, a ako su bitne - razgovor je najbolja solucija. Naravno da nije sve idealno, ali ipak, razgovorom se rješavaju i svjetski ratovi, kamoli svađe između dvaju ljudi.

Đizs, počinjem zvučat kao svećenik koji promovira love and peace.
A jebež ga, nisan svećenik, ali ipak promoviram love and peace.

~

Evo fix ideje. Država nam plaća da idemo u školu. Za naš naporan rad koji ulažemo u školu kao državnu instituciju, država nam plaća 2000 kn mjesečno da dolazimo u školu.

Jer sad gledam...
Sutra imam ovakav raspored:

-fizika
-zemljopis
-matematika
-hrvatski
-blok likovne umjetnosti

Evo da sad ne bih gadila profesore pa da mi zaprijete ukorom pred isključenje, kao što su učinili malom Peri iz Rijeke, a pošto je naša škola ionako skandalozna, ne bi me čudilo... Uglavnom,
sutra svi odgovaramo fiziku od početka godine,
zemljopis svi odgovaramo,
matematiku imamo ispit,
hrvatski većina odgovara, ako profa bude imala milosti da nas ispituje skupno hrvatske petrarkiste,
i šlag na kraju - blok sat likovne umjetnosti.

I sad, zamislite ovo sve pri početku škole, tamo treći-četvrti tjedan.
Sjedimo mi, ajme sutra utorak, tj. četvrtak, i amo mi picat, ma zašto ne?
A da nam plaćaju 25 kn po školskom satu šta prosjedimo u školi, 6 x 25 = 150 kuna dnevno da slušamo (većinski) nadrkane profesore kako bleje i...

ETO VAM PROKLETA MOTIVACIJA! CARE, SAMO PARE!!!



Svi se pitaju kako nas motivirati, pa eto motivacije!
PLATITE nam da idemo u školu, i evo nas. Nema picavanja, nema aseva, nema opomena niti ukora pred isključenje zbog neopravdanih sati jer kasnimo na predsate ili prve sate - a zašto? Zato šta nam dajete pare, eto zašto!!!

E sad dolazi pitanje - zašto plaćati nekom ribaru u pomorskoj školi koji jedva prolazi sa dva?
E, pa nisu svačiji kapaciteti jednaki niti se može jamčiti državi da ćemo svi mi moć upast na faks poslije, niti ima toliko mista na faksu da svi upadnemo. I šta sad? Propada ideja o plaćanju učenika da dolaze u školu.

Hmm...

Onda se obrtnicima osiguraju radna mjesta u različitim poduzećima, a gimnazijalcima se osigura mjesto na faksu.
Kriva ideja bi bila sad natjerati obrtnike da vraćaju dug iz srednjih škola, jer ako znamo da ćemo kasnije otplaćivati natrag te pare koja je poanta zarađivati ih?

Država bi trebala shvatiti to kao ulaganje u naše mlade, sposobne mozgove da se ne bi dogodio sve češći izljev mozgova.

Naravno da će postojati lijeni učenici koji će spavati na satu i lako zaraditi novac. Ali onda se uvede pravilo, ako ne pratiš na satu, ne dobijaš novce.
Stvarno jednostavno.
Kako kaže ona američka, naravno, čija bi druga bila čim je vezana uz pare:
Money makes the world go 'round.


Pozdrav od Zečice